dakle, u početku bijaše riječ
ili tako nekako,
a na kraju što ostaje?
kad bi sada baš ovog trenutka morali napustiti zmlju, ovakvu kakvu poznajete,bi li vam bilo malo ovo vremena što ste na njoj proveli???
i onda dođete u unaj popularni tunel ispunjen svjetlošću ( to je za one više sretne) ili u tunel ispunjen mrakom ( za one manje sretne) na kraju tunela glazba koju ne čujete, boje koje ne vidite, mirisi koje ne njušite, ali opet sve razumijete, svi oni dragi ( u sretnoj verziji) ljudi koje ste voljeli , baš u onom obliku u kojem ste ih poznavali za ovog svog malog, prizemno ne iskorištenog života, mir i spokoj, napokon odahnete. pred očima sav vaš život u slikama proleti, jedna za drugom se nižu, slike, od djetinjstva do danas, koliko toga stane u par trenutaka. u vječnost.
ne bi li u nekoj drugoj verziji boljeg svijeta dobili još jednu priliku, onako nakon što pregledate sasvim objektivno sve što ste uspjeli uprskati za ovog ljudskog postojanja u kojem vam je dana čak i svijes o razlikovanju dobrog i lošeg, pa je i opet niste uspjeli iskoristiti, a niste bili ni drvo pred neboderom pa da vas zapišavaju psi s ulice, koje vode na srebrnim uzicama, i nije vam valjalo, nikako da vam se ugodi, ali onda da se da još jedan dan, samo jedan dan.... koliko ljudi biste nazvali i rekli im da ih volite, koliko biste slijepih preveli preko ulice, onako u stilu iz filma amelie ( ako pamtite) , koliko biste leptira oslobodili iz kaveza, biste li uspjeli sve što mislite da bi vam kupilo ulaznicu za raj??
malo tako sjedim i razmišljam, i sve se mislim neće mi se ovo dati,
tako malo vremena da bih zapravo saznala što to čovjek želi ovom životu.
rabin i ja , prvi put
ruke otežale, prozor pretežak, previsok, otvoriti ga teško je
svijet oko mene u izmaglici
soba u kojoj stojim poznata je
tu sam već nekoć bila, u djetinjstvu prošaranim zelenim snom
samo, svjetlo sada ne gori, davno ugasla je petrolejska lampa
svijet ni dobar ni loš
plač djeteta iz druge sobe trzne me u stvarnost, stvarnost?
gdje je stvarnost s ove stranice sjećanja
......odjednom......ipak ima toliko snage da se odgurnu stare škure premazane teškom bojom
iza prozora ja, nasmijana, zbunjena
pred prozorom svijet iskričavih boja, zrak mirisan, nebo kristalno plavo, borovi govore jezikom vila i leptira,more kao rastopljeni kristal duginih boja
sve je JEDNO , pomislim, spoznam!
i svijet i leptir i more i bor i kamen i ja
i gle rabin preplivava uvalu
na glavi mu šešir, crn i mudar
gleda me,
ja stojim na prozorskom oknu
u koji svijet da uronim?
kojem svijetu pripadam?
rabin mi prikovao pogled za sebe. pliva u moru od kristala, bacaka se kao dijete, sva mudrost ovog svijeta, sva spoznaja u njegovim očim.
on zna da sam tu, pomislim, on me prepoznao,on vidi da sam iz druge stranice svijeta tu tek nesvjesno, tek na pragu otkrića, on već zna moju odluku,ja je još ne znam, ali on zna. i smiješi se.
smješkom pravednika.
koraknut ću s okna prozora, poletjet ću u visine k suncu bez vreline, k moru bez tamne dubine
ali ipak
engleska 1872
putovanje u bolji svijet
željezničar, crn i bez zuba, u istrošenom odjelu s zadahom na rakiju i bez zuba, ne obrijan i masan.
djevojčica s mačkom u ruci, preplašena pogleda s iskrpljenom haljinicom, boja breskve tek se nazire.
majka s panikom u očima, s željom za novi svijet.
otac, tko zna gdje
vlak samo što nije krenuo
na stanici ljudi bez ideala bez moći da promjene stvarnost, kreiraju budućnost
sjede tupo u vlakovima i čekau zvižduk
u hodniku već nikog osim njih dvije
majka se pogađa s masnom svinjom, djevojčica joj čvrsto steže ruku
budućnost neizvjesna
majka uspjela, svinji je svaki novac dobrodošao, a pogotovo onaj iz daleke budućnost, ostavt će ga praunucima, moći ćete ga vidjeti u muzeju željeznice u londonu, on će postati gospodin, njegovi potomci uglednici, bez obzira na pretke i njihovu ljagu svi će im se diviti jer određuje ih sadašnjos, ako i to
a one, otisnuti će se u novi svijet bez novca iz budućnosti, rastegnute u prošlosti kojoj ne pripadaju
u trošnom vlaku, na drvenim klupicama, čovjek na čovjeku, jad i bijeda, težak ustajali zrak, izgubljeni povici za život, put dug i dalek, gdje vodi,
pištanje lokomotive, pokretanje točkova, tračnica stenje, vlak se mukom kreće, ljudska tijela se treskaju u ritmu, pridržavajući se rukom za rukohvat
časna sestra i nekad svećenik, kakav celibat, kad je jedino što vrijedi i od čega ne možeš pobjeći istinski živjeti i ljubiti i mučiti se, to je odabir to je put, s koliko sreće nije li lakše u samostanu.
i onda zazvoni mobitel
